Za uvod, recite nam malo o sebi?
Imam 21 godinu i dolazim iz Međimurja, a trenutno sam student treće godine agrarne ekonomike na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fakultet sam uključen u obiteljski OPG HRANJEC-BELAK, a bavim se i raznim drugim projektima.
Oduvijek sam bio dosta ambiciozan i poduzetan i nekako sam uvijek imao potrebu nešto pokrenuti, napraviti i razvijati. Više volim sam stvoriti neku priliku nego čekati da mi se ona dogodi.
Posljednjih mjeseci najveći dio mog vremena i energije definitivno odlazi na Međimurski grunt. To je projekt u koji sam se stvarno jako uživio i koji mi je postao puno više od same obnove stare kuće.
Kako je nastala ideja za Međimurski grunt i što vas je prvo privuklo tom imanju?
Ideja je zapravo nastala iz želje da sačuvam nešto što polako nestaje. Kada sam prvi put vidio imanje, privukla me upravo njegova autentičnost. To nije bila samo stara kuća, nego cijeli grunt – kuća, gospodarski objekti, dvorište i način na koji je sve nekada funkcioniralo kao jedna cjelina.
Radi se o starom međimurskom imanju i odmah mi je bilo zanimljivo koliko priče jedan takav prostor može imati.
U početku nisam imao razrađen projekt kakav danas imam u glavi. Više je krenulo iz osjećaja da bi bilo šteta dopustiti da takvo mjesto propadne.
Sjećate li se trenutka kada ste prvi put pomislili da bi taj prostor mogao postati nešto posebno?
Mislim da se to nije dogodilo u jednom konkretnom trenutku. Kako sam sve više vremena provodio tamo, počeo sam primjećivati detalje koje na prvi pogled možda ni ne vidiš – stare elemente kuće, raspored prostora, gospodarske objekte, dvorište…
Tada sam počeo razmišljati da se ne mora samo obnoviti kuća i napraviti još jedna uređena nekretnina.
Može se sačuvati cijela priča tog mjesta i napraviti prostor u koji će ljudi jednog dana doći kako bi nešto doživjeli, naučili i upoznali dio međimurskog načina života.
Zašto ste odlučili obnoviti stari grunt, umjesto da krenete od novog i jednostavnijeg rješenja?
Upravo zato što je star.
Da sam želio samo napraviti novu kuću ili turistički objekt, bilo bi puno jednostavnije krenuti od nule. Ali tada bih izgubio ono zbog čega mi je cijela priča zanimljiva.
Stara kuća ima tragove ljudi koji su tamo živjeli prije mene. Ima način gradnje, detalje i atmosferu koju novogradnjom jednostavno ne možeš ponovno napraviti.
Naravno da će se neke stvari morati prilagoditi današnjem vremenu, ali cilj mi je da se što više sačuva ono što ima vrijednost.
Što za vas znači riječ „grunt”? Je li to samo zemljište i kuća ili ima i dublje značenje?
Za mene grunt definitivno nije samo komad zemlje i kuća.
Grunt je način života. To je mjesto gdje se živjelo, radilo, proizvodilo, spremalo hranu, družilo i odgajalo obitelj.
Zato mi se sviđa baš riječ „grunt”. Ona u sebi nosi puno više od same nekretnine. Govori o odnosu čovjeka prema zemlji i prostoru koji mu pripada.
I upravo to želim sačuvati kroz Međimurski grunt.
Koji je dosad bio najveći izazov u realizaciji projekta?
Definitivno financiranje i činjenica da sve radimo postupno.
Kada vidiš cijelo imanje i sve što bi trebalo napraviti, vrlo brzo shvatiš koliko je velik projekt pred tobom. Krov, vlaga, kuća, dvorište, gospodarski objekti, instalacije… možeš nabrajati unedogled.
Ali pokušavam ne gledati na sve odjednom. Radimo korak po korak i prvo rješavamo ono što je najvažnije za očuvanje objekta.
Mislim da je najveći izazov zapravo prihvatiti da ovakav projekt neće biti gotov preko noći. Ovo je priča za godine.
Je li se stvarnost projekta razlikovala od onoga što ste zamišljali prije početka?
Apsolutno.
Prije nego što sam krenuo, imao sam puno ideja i mislio sam da znam otprilike što me čeka. Onda dođeš na teren i shvatiš da jedna stvar povlači drugu.
Ali iskreno, to mi je i zanimljivo. Projekt se stalno razvija. Neke ideje koje sam imao na početku danas su drugačije, a neke nove stvari pojavile su se upravo zato što sam počeo čistiti i istraživati prostor.
Mislim da je najvažnije imati viziju, ali istovremeno biti spreman prilagoditi put do nje.
Kako odlučujete što treba sačuvati u izvornom obliku, a što prilagoditi modernom načinu života?
Pokušavam uvijek prvo postaviti pitanje: ima li taj element neku priču ili vrijednost?
Ako ima, želim ga sačuvati koliko god je moguće.
S druge strane, ne želim napraviti prostor koji će izgledati kao kulisa muzeja, a da ga nitko ne može koristiti. Ako će tamo jednog dana ljudi dolaziti, održavati radionice, kušati proizvode ili sudjelovati na događanjima, prostor mora biti funkcionalan.
Zato mi je cilj spojiti staro i novo – sačuvati karakter i autentičnost grunta, ali ga prilagoditi životu i potrebama današnjeg čovjeka.
Na koji način želite povezati Međimurski grunt s obiteljskim OPG-om?
To mi je jedan od najvažnijih dijelova cijele priče.
OPG HRANJEC-BELAK već ima svoje proizvode i proizvodnju, a grunt vidim kao mjesto gdje bi ljudi te proizvode mogli upoznati na potpuno drugačiji način.
Dugoročno želim imati kušaonu proizvoda, prostor za pripremu i prezentaciju tradicionalne međimurske hrane, ali i prostor u kojem se može pričati o tome kako su ti proizvodi nastali – od sirovine do gotovog proizvoda.
Na taj način grunt ne bi bio odvojen od poljoprivrede, nego bi upravo poljoprivreda i proizvodi bili dio njegova identiteta.
Kako zamišljate grunt kada projekt bude završen?
Zamišljam ga kao mjesto na koje ljudi dolaze zbog iskustva, a ne samo zbog toga da nešto vide.
Volio bih da tamo postoji potpuno obnovljena tradicionalna međimurska kuća, uređeno autentično dvorište, kušaona proizvoda OPG-a, prostor za radionice i edukacije, ali i prava domaća kuhinja.
Posebno bih volio da ljudi mogu doći na domaći međimurski ručak, pripremljen od domaćih i lokalnih proizvoda i namirnica – na način na koji se nekada kuhalo na međimurskom gruntu. Ne samo da nešto pojedu, nego da kroz tu hranu upoznaju Međimurje i način života koji je nekada bio potpuno normalan, a danas polako nestaje.
Volio bih vratiti i neke stare običaje, recepte i načine pripreme hrane koji se sve manje koriste. Mislim da upravo kroz gastronomiju ljudi mogu jako dobro upoznati neki kraj.
Uz sve to, volio bih imati i dio koji bi interpretirao međimurski način života, stare alate i predmete, kako bi posjetitelji mogli vidjeti kako je jedan grunt nekada funkcionirao.
Volio bih da posjetitelj može doći, vidjeti kako je nekada izgledao život na međimurskom gruntu, sjesti za stol, pojesti pravi domaći međimurski ručak, čuti neku priču, sudjelovati u radionici i otići kući s osjećajem da je stvarno doživio nešto.
A dugoročno bih volio da Međimurski grunt postane jedno od mjesta po kojima će ljudi prepoznati Hodošan i Međimurje.
Kada ste odlučili početi javno dokumentirati projekt na društvenim mrežama?
Relativno rano, praktički od samog početka.
Nisam htio čekati da sve bude gotovo pa onda ljudima pokazati finalni rezultat. Upravo suprotno – htio sam pokazati kako sve izgleda kada tek počinješ.
Čišćenje, problemi, prvi radovi, ljudi koji pomažu, stvari koje pronađemo… sve je to dio priče.
Mislim da je ljudima zanimljivo upravo zato što mogu pratiti transformaciju od prvog dana i vidjeti kako nešto što je danas zapušteno jednog dana može postati nešto potpuno drugačije.
Je li vam online zajednica donijela neku konkretnu pomoć, ideju ili priliku?
Da, i iskreno nisam očekivao da će se to dogoditi tako brzo.
Ljudi se uključuju komentarima, prijedlozima, informacijama, a javili su se i ljudi koji imaju određeno znanje, iskustvo ili materijale koji mogu pomoći.
Posebno mi je zanimljivo što ljudi koji možda nikada nisu bili na tom gruntu sada prate što se tamo događa i osjećaju se kao dio projekta.
Bilo je i medijske pažnje, uključujući HRT, RTL, net.hr i lokalne medije, što je dodatno pomoglo da priča dođe do većeg broja ljudi.
Tko vam je do sada najviše pomogao u realizaciji projekta?
Teško mi je izdvojiti samo jednu osobu jer je stvarno puno ljudi na različite načine pomoglo.
Obitelj je definitivno temelj svega i bez njihove podrške ovo ne bi bilo moguće. A posebno bih istaknuo i svoje jako dobre prijatelje koji su praktički na svakoj radnoj akciji. Kad god treba nešto napraviti, očistiti, prenijeti, srušiti, popraviti ili jednostavno zasukati rukave, oni su tu i uvijek su spremni pomoći.
To mi stvarno puno znači jer nije isto kada nešto radiš sam ili kada oko sebe imaš ekipu na koju se možeš osloniti.
Osim njih, tu su i ljudi koji pomažu svojim znanjem, iskustvom, savjetima ili jednostavno odvoje svoje vrijeme. Posebno mi je drago što se kroz projekt uključuju ljudi koji imaju iskustva u tradicionalnoj gradnji i radu na starim kućama.
I naravno, puno mi znači i publika koja prati projekt. Nekad jedna poruka, komentar ili savjet dođe baš u trenutku kada ti treba dodatni poticaj.
Što ste kroz Međimurski grunt naučili o sebi?
Naučio sam da za ovakve stvari stvarno treba imati strpljenja.
Kada imaš 21 godinu, normalno je da želiš sve odmah. Ali grunt te jednostavno prisili da usporiš i shvatiš da neke stvari imaju svoj red i svoje vrijeme.
Naučio sam i da ne moraš imati sve riješeno prije nego što kreneš. Kada sam krenuo, nisam imao kompletan plan za idućih deset godina. Imao sam ideju i želju da krenem.
Ostalo se gradi putem.
Koju biste lekciju podijelili s nekim tko tek planira obnovu stare kuće ili imanja?
Rekao bih mu da prvo dobro upozna ono što ima.
Nemoj odmah sve rušiti i mijenjati zato što izgleda staro. Kod starih kuća često upravo ti elementi koje bi netko prvi bacio predstavljaju najveću vrijednost.
Druga stvar – treba biti spreman na to da će trajati puno duže i koštati više nego što si u početku zamislio.
I treće, krenuti treba. Ne moraš imati savršen plan i ogroman budžet. Ako imaš jasnu viziju, možeš početi s jednom prostorijom, jednim dijelom dvorišta ili jednim problemom.
Bitno je da se nešto pokrene.
Postoji li nešto što biste htjeli podijeliti s nama, a da nismo pitali?
Možda upravo razlog zbog kojeg sam sve ovo počeo javno dijeliti.
Ne želim da Međimurski grunt bude samo priča o jednoj staroj kući. Volio bih da kroz cijeli projekt pokažemo da ruralni prostor nije nešto što treba napustiti i da život na selu može imati budućnost.
Imam 21 godinu i možda nekome zvuči neobično da se u tim godinama upustim u obnovu starog grunta. Ali meni je upravo to zanimljivo – želim pokazati da i mladi ljudi mogu vidjeti vrijednost u selu, poljoprivredi, tradiciji i vlastitom kraju.
I ako za deset ili dvadeset godina pogledam unatrag i vidim da je na tom mjestu nastalo nešto što ljudi žele posjetiti, da smo sačuvali dio međimurske baštine i da je projekt istovremeno dao neku novu vrijednost Hodošanu – mislim da će sav ovaj trud imati smisla.