Poštovana Katarina, hvala vam što ste se odazvali na intervju. Za početak, recite nam kratko nešto o sebi?
Hvala vama na pozivu.
U HR-u sam više od 25 godina, a od 2009. u poduzetničkim vodama. Danas se bavim temom o kojoj se u tvrtkama najmanje voli pričati - plaćama.
Jednostavno rečeno, pomažem tvrtkama da poslože temelje - sustav plaća koji ima logiku. Da se zna zašto netko ima plaću koju ima, kako se dolazi do povišice i što se zapravo nagrađuje.
Radim s HR-om, upravama i vlasnicima tvrtki iz različitih branši, od proizvodnje, turizma, financija, IT-a, trgovine. Cilj je uvijek isti: sustav koji tvrtka na kraju razumije i koji ima smisla i za poslovanje i za ljude.
Svoj profesionalni put posvetili ste izuzetno osjetljivom i kompleksnom području, sustavima plaća i nagrađivanju. Što vas je u karijeri usmjerilo baš prema tome, te kako je izgledao trenutak kad ste odlučili izaći iz korporativnog okruženja i pokrenuti vlastitu konzultantsku priču?
Prvi posao u HR-u dobila sam još kao studentica, u Coca-Coli. HR funkcija se tamo tada razvijala, pa sam iz prve ruke vidjela kako se gradi i puno naučila. Poslije su došli AWT i Croatia Airlines. U obje tvrtke radila sam isto: razvijala sam HR funkciju skoro pa od nule.
Prošla sam cijeli lanac: sistematizaciju, vrednovanje poslova, plaće, nagrađivanje, upravljanje učinkom i razvoj. I vrlo rano sam vidjela da sve ostalo stoji na tome. Možete imati odlične programe razvoja, ali ako čovjek ne razumije kako mu se određuje plaća i kako može napredovati, ti programi jednostavno ne donose rezultate kakve biste htjeli.
Iz korporacije sam izašla 2009., nakon više od deset godina organizacijskog života i rukovodećeg iskustva. HR tada kod nas još uvijek nije bila razvijena funkcija u tvrtkama, a ja sam htjela pomoći što većem broju organizacija da poslože temelje i razvijaju ljude. Zato sam se pridružila poduzetničkoj inicijativi Prava formula, gdje smo tvrtkama pomagali kroz edukacije, coaching i savjetovanje.
I htjela sam slobodu da pristup i metodologiju krojim prema svakoj tvrtki i branši, umjesto da sve uklapam u jedan model, jer sam vidjela u praksi koliko je ta prilagodba važna za dobar rezultat.
Plaće su i dalje u mnogim tvrtkama i društvu uopće tabu tema. Kakav je osjećaj graditi karijeru i biznis oko teme o kojoj većina ljudi nerado ili nelagodno razgovara?
Kad sam počinjala, o plaći se govorilo vrlo tiho i iza zatvorenih vrata. Tko je bio spretniji u pregovorima, dobio je više. Ostali su čekali. Naime, moja generacija, generacija X, naučila je da se o plaći ne pita. Radiš, trudiš se, dokazuješ se i jednog dana će to netko primijetiti.
Vremena su se promijenila i mlađe generacije na to više ne pristaju. O plaćama se ionako priča, samo je pitanje gdje: otvoreno unutar tvrtke ili u kafiću i na internetu.
Još uvijek je češće ovo drugo. Naime, razgovor o plaći je neugodan kad iza odluke ne stoji pravilo, jer tada postane osoban. Menadžer improvizira odgovor, zaposlenik osjeća nepravdu i oboje ga zato izbjegavaju.
Kad postoje jasni kriteriji i pravila, razgovor postaje lakši za obje strane. Meni je to jedan od lijepih dijelova mog posla - vidjeti kako se ljudima olakša kad prvi put dobiju jasan odgovor.
Kada ljudi čuju „sustavi plaća i sistematizacija“, često zamisle tablice, brojke i pravne dokumente. No, što se zapravo događa „iza izloga“ vašeg posla te koliko tu ima psihologije, emocija i upravljanja ljudskim odnosima?
Tablice su ono što na kraju proizađe iz posla. Prije toga su razgovori s upravom i s ljudima koji u tom sustavu rade. I tu brzo shvatite da je plaća čovjeku poruka: koliko vrijedi i koliko se cijeni njegov trud.
Možda je najosjetljiviji trenutak kad se pokaže razlika između toga kako menadžment doživljava vlastiti sustav i kako ga doživljavaju zaposlenici. Menadžment je često iskreno uvjeren da je sve jasno, a zaposlenici vide gotove odluke koje im nitko nije objasnio. Tu nastaje najviše osjećaja nepravde, i to iz najbolje namjere.
Da, psihologije tu ima puno više nego što bi itko rekao kad vidi tablice. Sustav može biti stručno besprijekoran i svejedno završiti u ladici ako ga ljudi ne prihvate. Dobar sustav plaća je onaj koji zaživi izvan tablica i pravilnika. Ljudi znaju što mogu očekivati, a razgovor o plaći između voditelja i zaposlenika postane normalna stvar.
Uvođenje transparentnosti i pravednih sustava nagrađivanja zahtijeva veliku promjenu u kulturi jedne organizacije. Koji je bio vaš najveći profesionalni izazov ili prepreka u radu s klijentima i kako ste ga prebrodili?
Najteže mi je bilo raditi s klijentima kojima treba samo forma. Da postoji dokument i da je kvačica stavljena. Ja tako ne znam raditi. Kad unaprijed znam da će sve ostati na papiru, gubim ono što me u ovom poslu drži. Znam da će netko reći „posao je posao“. Ali posao je prevelik dio života da bih radila nešto od čega me boli želudac.
Prebrodila sam to tako što sam naučila birati klijente. One koji žele da sustav stvarno radi i koriste ga kao alat za upravljanje ljudima, jer razumiju što im donosi.
Kod njih se događa i promjena kulture o kojoj pitate. Ali ona ne ide preko noći. Sustav se postavi kroz projekt, a da ljudi počnu drugačije razgovarati o plaćama i vjerovati odlukama, za to trebaju godine. Bitno je da postoji volja i da se ide korak po korak.
Pomažete tvrtkama postaviti objektivnu vrijednost radnih mjesta i rada njihovih ljudi. Kako ste se vi osobno, na početku samostalnog puta, izborili s određivanjem i vrednovanjem vlastite cijene rada na tržištu?
Iskreno, trebalo mi je vremena. Na početku sam razmišljala u satima, što je pomalo ironično za nekoga tko drugima pomaže vrednovati poslove. Kroz puno pokušaja i pogrešaka naučila sam cijenu vezati uz vrijednost. Bilo da je riječ o projektu, edukaciji ili jednom satu savjetovanja, pitanje je što klijent time dobiva i koliko bi ga koštalo da to ne napravi ili napravi pogrešno.
Na štopericu nikad nisam radila, to jednostavno nije moj stil. Stalo mi je da klijent na kraju ima stvarnu korist, a kad ti je to mjerilo, sati više nisu dobar način da odrediš cijenu. Naravno, do toga se dolazi iskustvom i zrelošću, kao i kod većine stvari.
Što je najveća zabluda koju poslodavci ili zaposlenici imaju o tome kako se grade sustavi plaća i što zapravo znači „pravedna plaća“?
Najveća zabluda je da se nezadovoljstvo plaćama rješava novcem. Kad pritisne odljev ljudi ili inflacija, tvrtke u najboljoj namjeri dodaju neki benefit, bonus ili 13. plaću. Požar se u tom trenutku ugasi, ali zadovoljstvo brzo ispari.
Ako iza toga nema strategije plaća i nagrađivanja, ljudi zaborave što su dobili. Nezadovoljstvo ostaje, a tvrtka je potrošila veliku masu novca.
A pravedna plaća? Ona ne znači jednaku plaću. Pravedna je ona kod koje se razlika može objasniti. Kad netko pita zašto kolega ima više, postoji argumentiran odgovor, a ne „takve su bile okolnosti“ ili „on jednostavno radi bolje“.
Rad s ljudima na tako osjetljivim temama može biti izuzetno iscrpljujuć. Koje su vaše osobne rutine i granice koje čuvaju vašu energiju i drže vas u ravnoteži izvan radnog vremena?
Granice nisam uvijek imala. Dugo nisam znala reći ne, a burnout je na kraju bio cijena toga. Od tada ih ozbiljnije čuvam.
Prije svega priroda i putovanja. Na godišnji obično negdje otputujem i tada stvarno ne radim, laptop ostaje doma.
Jedan dan vikendom obavezno je bez društvenih mreža i malih ekrana. Tad obično planinarim, šetam prirodom ili se igram s nećakom, koji uskoro navršava četiri godine. Zaista je teško misliti na platne razrede kad imaš četverogodišnjeg sugovornika
Postoji li neka odluka ili projekt u vašem dosadašnjem radu koji nije išao po planu, ali vam je donio najdragocjeniju lekciju za nastavak karijere?
Projekata koji ne idu po planu ima stalno, to je dio posla. Ali ono iz čega sam najviše naučila bilo je izvan konzultantskog rada. Imala sam nekoliko projekata iz područja osobnog razvoja. Pokrenula sam ih strastveno, iz vlastite potrebe, nakon burnouta kroz koji sam i sama prošla. Nisu zaživjeli onako kako sam planirala.
Iz toga sam naučila dvije stvari. Prvo, kad nešto guraš na silu, to ne završi dobro. Forsiranje ti se prije ili kasnije obije o glavu. Drugo, treba istraživati, isprobavati i ponekad ne uspjeti. Tako vidimo što radi, a što ne, i u čemu smo zapravo dobri. Kako bismo inače znali? Život bi bio i pomalo dosadan.
Da danas možete ponovno stati na početak svoje karijere, koji biste jedan savjet dali Katarini na početku njenog profesionalnog puta?
Ono što znaš vrijedi i prije nego što ti to netko potvrdi.
Dugo mi je trebalo da cijenu svog rada vežem uz vrijednost i da naučim birati s kim radim. Mlađoj Katarini rekla bih da s tim ne mora čekati. Iskustvo dolazi s godinama, ali povjerenje u vlastitu vrijednost može doći ranije.
Koja je glavna misao ili savjet koji biste voljeli ostaviti čitateljima. Bilo da se radi o poduzetnicima koji tek grade svoje timove ili pojedincima koji žele bolje vrednovati svoj rad?
Poduzetnicima koji grade timove: postavite pravila za plaće dok je tim mali. S deset ljudi pravila postavljate, a sa sto ih popravljate zajedno sa svim odlukama koje su se u međuvremenu nakupile.
Onima koji žele bolje vrednovati svoj rad: pitajte po čemu se određuje plaća, po kojim kriterijima se napreduje i kako se vrednuje rad. Ne samo koliko plaća iznosi. Kad znate kriterije, znate i što možete promijeniti. A ako vam nitko ne zna odgovoriti, i to je odgovor.
Ali pitajte i sebe. Većina nas iskreno misli da radi više i bolje od drugih. Zato tražite feedback i stvarno ga čujte i onda kad nije ono što ste očekivali čuti. Kriteriji vam pokažu što se traži, a feedback gdje još imate posla i u čemu ste stvarno jaki. A kad to znate, puno je lakše tražiti ono što vrijedite.