Za uvod u ovaj intervju, možete li nam reći malo više o sebi?
Po struci sam profesorica španjolskog jezika i povjesničarka umjetnosti, a zapravo sam tijekom karijere uvijek bila negdje na sjecištu jezika, obrazovanja, dizajna, kulture i tehnologije. Predavala sam, prevodila, radila u dizajnu i međunarodnim tvrtkama, bavila se razvojem obrazovnih programa, LMS platformama, community managementom i digitalnim učenjem. Živjela sam i radila u Španjolskoj i Meksiku te mislim da je upravo zbog toga moj odnos prema jezicima uvijek bio vrlo praktičan - jezik za mene nikada nije bio samo školski predmet, nego način na koji ulazimo u neki drugi svijet.
Polyglotte Institute velik je dio te priče. Nastao je iz ljubavi prema jezicima, ali i iz ideje da škola jezika može izgledati drukčije: osobnije, fleksibilnije i otvorenije prema novim načinima učenja.
I nakon svih ovih godina, što god da radila, još uvijek predajem. Mislim da je to važno jer me drži vrlo blizu onome zbog čega škola uopće postoji - našim učenicima.
Prije 13 godina devetero vas je uložilo po 2.000 kuna i otvorilo školu jezika na već zasićenom zagrebačkom tržištu. Što je tada bila vaša najveća snaga?
Vjerojatno činjenica da nismo imali puno toga za izgubiti.
Kada devetero ljudi uloži po 2.000 kuna, jasno je da ne krećete s velikim kapitalom. Ali imali smo nešto drugo: znanje, iskustvo, energiju i vrlo jasnu ideju kakvu školu želimo napraviti.
Svi smo bili profesori jezika i dobro smo poznavali posao iznutra. Radili smo niz godina, od studentskih dana. Znali smo što učenici vole, što ih frustrira, zbog čega odustaju i zbog čega ostaju godinama. Nismo krenuli od poslovnog modela pa tražili proizvod koji ćemo prodavati. Krenuli smo od nečega što smo znali raditi i što smo voljeli raditi.
Naravno da smo znali da je Zagreb već prepun škola jezika i objektivno, tržište jest bilo zasićeno. Ali zasićeno tržište ne znači nužno da nema mjesta za nešto dobro i novo. Znači samo da morate imati razlog zbog kojeg će netko odabrati upravo vas.
Naša najveća snaga tada, a mislim i danas, bili su ljudi.
Pokrenuti posao s devet prijatelja i kolega zvuči i divno i izazovno. Kako ste uspjeli posložiti uloge i zadržati zajedničku viziju?
Nismo sve savršeno posložili prvoga dana i mislim da bi bilo neiskreno tvrditi da jesmo.
U početku smo jednostavno radili ono u čemu je tko bio najbolji. Netko je prirodno bio bolji u organizaciji, netko u administraciji, netko u komunikaciji, netko u nastavi. Ja sam se, primjerice, vrlo brzo pronašla u razvoju škole, marketingu, digitalnim resursima i međunarodnoj suradnji (surađujemo s ozbiljnim europskim institucijama i školama u inozemstvu).
S vremenom su se uloge iskristalizirale, a ljudi su se mijenjali zajedno sa svojim životnim okolnostima. To je sasvim normalno u razdoblju od trinaest godina. Međutim, svi smo i dalje prijatelji.
Ono što je ostalo isto jest ideja da Polyglotte ne bi trebao biti tvornica tečajeva. Željeli smo mjesto u kojem znamo tko su naši učenici, u kojem profesori imaju slobodu i u kojem kvaliteta nastave ima prednost pred brojem ljudi koje možemo smjestiti u jednu grupu.
Koja ste „nepisana pravila“ morali uspostaviti kako posao ne bi narušio prijateljstva?
Možda najvažnije pravilo bilo je naučiti razlikovati prijateljstvo od poslovne odluke.
Možete nekoga jako voljeti i istodobno se potpuno ne slagati s njegovom idejom. To nije uvijek jednostavno, pogotovo kada za stolom sjedi devetero ljudi koji imaju mišljenje o istoj stvari.
Ali mislim da nas je spasilo to što nitko nije ušao u Polyglotte s idejom da preko noći napravi veliki biznis. Bili smo profesori koji su željeli napraviti dobro mjesto za rad i dobru školu za svoje učenike.
Naravno, bilo je rasprava, kompromisa i situacija u kojima se nismo slagali. Ali s vremenom naučite da nije važno pobijediti u svakoj raspravi. Važnije je da odluka na kraju bude dobra za školu.
Polyglotte je vrlo rano uveo online nastavu. Kako ste prepoznali taj potencijal?
Danas je gotovo smiješno govoriti o online nastavi kao inovaciji jer nam je potpuno normalna. Tada nije bila.
Ideja je zapravo bila vrlo jednostavna: ako tehnologija omogućuje da kvalitetan profesor i učenik budu zajedno na satu bez obzira na to gdje se fizički nalaze, zašto to ne bismo koristili?
Reakcije u početku nisu uvijek bile oduševljene. Postojalo je uvjerenje da se jezik „ne može stvarno naučiti preko računala“. Mi smo mislili upravo suprotno - da tehnologija neće zamijeniti profesora, nego mu omogućiti da dođe do učenika do kojeg prije nije mogao.
Kasnije se pokazalo koliko je ta odluka bila važna. Kada je online nastava preko noći postala nužnost, nama nije bila nepoznat teren. Već smo imali iskustvo, metodologiju i profesore kojima kamera i virtualna učionica nisu predstavljale nešto potpuno novo.
To iskustvo naučilo me jednoj važnoj stvari: inovacija u obrazovanju ne mora uvijek izgledati revolucionarno. Ponekad je to samo pitanje koje postavite nekoliko godina prije ostalih: „Zašto ne bismo probali?“
Koji je bio najkritičniji trenutak za Polyglotte?
Pandemija je svakako bila jedan od najvećih testova, kao i za cijeli obrazovni sektor.
Odjednom se promijenilo gotovo sve: način rada, navike učenika, očekivanja tvrtki i cijelo tržište. Imali smo sreću da smo online nastavu razvijali puno prije toga, pa tehnološki prijelaz za nas nije bio dramatičan kao za mnoge druge.
Ali tehnologija je bila lakši dio.
Teži dio bio je razumjeti koliko će se trajno promijeniti ponašanje ljudi. Nakon pandemije više se nije moglo jednostavno vratiti na model „ovako smo radili prije“. Ljudi su otkrili fleksibilnost i više je nisu željeli izgubiti.
Mislim da nas je izvukla upravo sposobnost prilagodbe. Ne tvrdoglavo čuvanje jednog modela, nego čuvanje kvalitete uz spremnost da se način na koji tu kvalitetu pružamo potpuno promijeni.
Jeste li morali reći „ne“ poslovnim prilikama kako biste zaštitili kvalitetu?
Jesmo, i mislim da je „ne“ jedna od važnijih riječi u svakom poslu.
U obrazovanju je vrlo lako povećavati broj učenika tako da povećavate grupe, smanjujete kriterije pri izboru profesora, standardizirate sve što se može standardizirati ili pokušavate profesora pretvoriti u što jeftiniji dio procesa. Nama to nikada nije bilo posebno zanimljivo.
Jedna od stvari na kojima inzistiramo jest kvaliteta profesora. Želimo ljude koji ne samo da izvrsno poznaju jezik nego imaju ozbiljno obrazovanje, iskustvo i stvarni kontakt s kulturom jezika koji predaju.
Naravno da bi neke stvari bile financijski isplativije kada bismo spustili kriterije, ali onda bismo polako prestali biti ono zbog čega su ljudi uopće došli k nama.
Ne mislim da tehnologiju i automatizaciju treba odbacivati - upravo suprotno, jako me zanimaju. Ali tehnologija treba profesoru omogućiti da bude bolji, a ne biti izgovor da ga se ukloni iz procesa u kojem je ljudski kontakt presudan.
Koliko se rad s poslovnim polaznicima razlikuje od rada s individualnim učenicima?
Kod poslovnih korisnika cilj mora biti iznimno jasan.
Tvrtka ne ulaže u tečaj zato da bi zaposlenik riješio još jednu lekciju iz udžbenika. Želi da taj zaposlenik nešto može napraviti: održati sastanak, napisati dobar e-mail, pregovarati, prezentirati projekt, razgovarati s klijentom ili jednostavno komunicirati sigurnije sa svojim međunarodnim timom.
Zato je prvi korak razumjeti gdje će se jezik stvarno koristiti.
Druga velika promjena koju primjećujemo jest fleksibilnost. Ljudi imaju sastanke, putovanja, rokove i vrlo dinamične rasporede. Tvrtkama zato više nije dovoljno samo reći: „Tečaj je utorkom i četvrtkom od 17 do 18:30.“
Sve više traže kombinaciju kvalitete, mjerljivog napretka, fleksibilnosti i sadržaja prilagođenog konkretnom poslu.
U Hrvatskoj surađujemo s brojnim uspješnim tvrtkama koje svojim zaposlenicima žele ponuditi više od klasičnih benefita - priliku za stjecanje novih znanja, osobni razvoj i kvalitetno ulaganje slobodnog vremena.
Što biste danas rekli sebi od prije 13 godina?
Rekla bih si: Ne moraš znati kako će izgledati sljedećih trinaest godina. Dovoljno je da znaš zašto počinješ.
Mislim da na početku poslovanja postoji pritisak da morate imati savršen plan, strategiju, projekcije i odgovor na svako pitanje. Mi definitivno nismo imali odgovore na sva pitanja.
Imali smo mali ulog, puno entuzijazma i poprilično jasnu ideju kakvu školu ne želimo napraviti. I pokazalo se da je i to vrlo dobar početak.
Vjerojatno bih si rekla i da se manje bojim pogrešnih odluka. Neke će biti pogrešne. Neke ideje neće uspjeti. Neki projekti neće ispasti onako kako ste zamislili. Ali posao se rijetko gradi jednom genijalnom odlukom. Gradi se stotinama malih odluka, korekcija i pokušaja.
Za kraj, što biste voljeli podijeliti s nama, a da vas nismo pitali?
Možda je upravo to ono što mi je, nakon svih ovih godina, najdraže u cijeloj ovoj priči — naši učenici.
Za njih smo još davno, iz milja, smislili slogan: „Jer nitko nema učenike kao mi.“ I stvarno to mislimo.
To su učenici koji su kod nas počeli s prvim „Hola“, a danas, godinama poslije, rade na španjolskom. Oni koji nam se jave iz neke druge zemlje i napišu: „E, danas mi je stvarno trebao njemački.“ Ljudi koji su zbog jezika promijenili posao, preselili se, počeli više putovati, zaljubili se pa čak i vjenčali za izvornog govornika (da, imamo i takvih scenarija)... ili jednostavno otkrili nešto novo što ih veseli.
I upravo zato smo u posljednje vrijeme počeli više pričati njihove priče.
Ne samo priče onih koji su stigli do C1 ili C2 razine, nego i priče ljudi kojima je učenje jezika, možda naizgled sasvim malom stvari, promijenilo svakodnevicu.
Jer nakon trinaest godina shvatite da škola jezika zapravo ne prodaje sate jezika. Ne prodaje gramatiku, vokabular ili znanje još jednog jezika.
Ako svoj posao radimo dobro, ljudima dajemo nešto puno više.
Da se negdje snađu. Da upoznaju nove prijatelje. Da prihvate novi posao. Da se odvaže na put. Da razumiju nešto što im je prije bilo strano.
I možda upravo zato, nakon svih ovih godina, i dalje najviše volim ovaj dio našeg posla. Jer iza svakog naučenog jezika zapravo stoji jedna ljudska priča.
A tih priča, srećom, imamo jako puno.